ekonomska kriza, zastoj i pad gospodarske djelatnosti s teškim posljedicama za razinu proizvodnje, dohotka i zaposlenosti. Obično je to faza poslovnoga ciklusa kada se zaustavlja gospodarski polet i naglo prelazi u opadanje, pri čemu dolazi do pretrpanosti tržišta neprodanom robom, pada cijena, pada vrijednosti vrijednosnica, nestašice novca, nelikvidnosti, rasta kamatne stope, masovnih stečajeva, zaustavljanja investicija, otpuštanja radnika, smanjenja korištenja postojećih proizvodnih kapaciteta. Izostaju prihodi od prodaje robe i usluga, razmjerno rastu fiksni tereti poduzeća i zaduženost, a to dalje sužava gospodarsku djelatnost i mogućnost oporavka. To stvara velike društvene probleme, jer takva kriza pogađa istodobno većinu poduzeća, a negativni se efekti prenose na sve ekonomske subjekte i pogoršavaju opće stanje gospodarstva. Do koje dubine gospodarska djelatnost može opasti, ne može se unaprijed utvrditi, a to dodatno stvara atmosferu neizvjesnosti i straha te stimulira zatvaranje i obrambeno ponašanje. Uzroci gospodarskih kriza mogu biti različiti (politički, financijski, prekidi trgovinskih tokova i sl.), ali pravilnost njihova pojavljivanja sugerira da u samom gospodarskom ustroju postoje čimbenici koji do toga redovito dovode. Krize se dovode u vezu s psihološkim čimbenicima, pogrješnim očekivanjima, dinamikom investicija, nedovoljnom potrošnjom, pogrješnom monetarnom politikom i sl., ali i s mehanizmima funkcioniranja kapitalizma. Zbog toga se uzrok krizi traži u samom karakteru prethodnog ekon. poleta, koji uvlači sve veću količinu raspoloživih proizvodnih faktora, a kada su ti čimbenici u većoj mjeri već iscrpljeni (ponuda rada, ponuda prirodnih resursa, približavanje gornjoj granici korištenja kapacitetima), cijena korištenja tim faktorima raste, s čime rastu troškovi proizvodnje na račun očekivanih profita. Zbog prirođene nekoordiniranosti gospodarskih odluka u kapitalizmu, zaustavljanje poleta ne može se mirno i uredno provesti, nego to poprima oblik općeg sloma. Nakon krize slijedi dulje razdoblje depresije koja može, ako predugo potraje, prijeći u stagnaciju. Uvjeti poslovanja u depresiji nepovoljni su i obeshrabrujući, jer su cijene niske, često ispod razine troškova, a kamatna je stopa na novčane kredite visoka. Zato na gospodarski oporavak treba često čekati i nekoliko godina. Čimbenici koji ubrzavaju oporavak utječu na razinu troškova (tehnološki napredak, niže nadnice, niža kamatna stopa), ali je nedovoljna potražnja ipak glavno ograničenje oporavka. Država može svojim mjerama djelovati na njegovo ubrzanje (povećanjem potražnje, nižim kamatama, poticanjem racionalizacije poslovanja i tehnološkog napretka). To je obično i sadržaj politike oživljavanja. Kada jednom oživljavanje započne, ono pozitivno utječe na ukupnost gospodarstva, koje dobiva na dinamici i ponovno se može pretvoriti u polet. Na taj se način objašnjava logičan slijed gospodarskog ciklusa kao i njegova periodičnost. Glavni su istraživači pojave gospodarskih ciklusa C. Juglar (po kojem je desetogodišnji ciklus nazvan Juglarovim ciklusom), W. Mitchell, J. A. Schumpeter i S. S. Kuznets, a istaknutiji su teoretičari kriza, odnosno gospodarskih ciklusa, K. Marx, A. Aftalion, F. von Hayek, J. A. Schumpeter, J. M. Keynes, J. R. Hicks, M. Kalecki. Za suzbijanje gospodarskih kriza i ciklusa, države vode anticikličnu politiku kojom nastoje s pomoću selektivnih mjera održavati stabilnom ekonomsku dinamiku. Te su mjere unaprijed pripremljene i uključuju se po potrebi, pa se nazivaju ugrađenim stabilizatorima. Teorijsku osnovu takvoj politici dalo je kejnzijanstvo, koje je i nastalo u naporu prevladavanja velike krize 1930-ih. Danas se te politike primjenjuju u manjoj mjeri, s obzirom na to da je u globaliziranom gospodarstvu sve teže kontrolirati njihove efekte.
