Džingis-kan (pravo ime Temudžin), mongolski vojskovođa, osnivač mongolske države (na Ononu, između 1155. i 1167 – pred Ninghsijem, danas Yinchuan, VIII. 1227). U mladosti zarobljen, tri godine bio rob susjednoga plemena. Nakon bijega, u borbi s mongolskim knezovima Temudžin je pod svojom vlašću sjedinio mongolska plemena te 1206., na skupštini (kurultaj) kanova, izabran za velikoga kana – Džingis-kana cijele Mongolije. Uveo je opću vojnu obvezu, stvorio dobro ustrojenu mongolsko-tatarsku vojsku, osobito konjaništvo, s velikim jedinicama (tumen) po 10 000 ljudi. Pokorio je Ujgure (1209), osvojio sjevernu Kinu s Pekingom (1211–15) i Koreju 1219. U jesen 1219. pošao je s rijeke Irtiš preko Bet-Pak-Dale (Stepa gladi) na osvajanje Horezma. U proljeće 1220 (ili u jesen 1219) zauzeo je Otraru, Buharu, Samarkand i prešao Amu-Darju. Dio vojske, pod vodstvom njegova sina Tuluja, osvojio je Iran, Azerbajdžan, Gruziju i preko Kavkaza (1222) prodro do Krima; na rijeci Kalki porazio je ruske knezove (1223. ili 1224), otjerao Polovce od Dnjepra i zatim se vratio niz Volgu u Aziju. Osvojio je istočni dio Horezma (Afganistan), sve do rijeke Inda. Kada je izbio ustanak plemena Tanguta, vratio se u Mongoliju (u veljači 1225); umro je za opsade tangutske prijestolnice. Mongolsko Carstvo, od Japanskoga i Žutoga do Crnoga mora, razdijeljeno je među četirima njegovim sinovima. – Džingis-kanova vojska odlikovala se brzim manevrima i prodorima, masovno je uništavala stanovništvo i gradove, a zarobljenike pretvarala u robove. Svuda je unosila strah i ostavljala pustoš. Džingis-kanov život predmet je mnogih povijesnih i književnih djela.
