Dvořák [dvo'řa:k], Antonín, češki skladatelj (Nelahozeves, 8. IX. 1841 – Prag, 1. V. 1904). Nakon osnovne opće i glazbene izobrazbe u rodnome gradu, od 14. godine u Zlonicama je učio svirati violinu, violu, glasovir, orgulje, osnove glazbene teorije i njemački. Svirao je u školskom orkestru te sam skladao koračnice i plesne komade. Uz ujakovu novčanu pomoć otišao je 1857. u Prag, gdje je dvije godine polazio utjecajnu orguljsku školu, a uzdržavao se skladanjem i sviranjem violine u plesnom orkestru Karela Komzáka, od 1862. jezgri kazališnog orkestra. U to je doba skladao 2 simfonije, uvertire, 2 opere, koncert za violončelo u a-molu, komorne skladbe, misu i dr., mnoge od njih pod Wagnerovim utjecajem, koje će uništiti 1873. u doba stvaralačke krize. Iste godine postao je orguljašem crkve sv. Adalberta u Pragu. Tijekom 1880-ih i 1890-ih izvodile su mu se nove skladbe – simfonije i komorna djela – u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i drugdje. Javna priznanja, dodjeljivanje austrijske državne stipendije, potpore drugih skladatelja (Smetane, a osobito Brahmsa i muzikologa E. Hanslicka) te tiskanje djela, potaknuli su toga skromnog i povučenog autora na stvaranje. Sam je ravnao izvedbama svojih djela u domovini i mnogim europskim zemljama. Posjeti Rusiji 1890. i poslije proizišli su iz prijateljstva s Čajkovskim. Godine 1892. otišao je u SAD na mjesto ravnatelja Državnoga konzervatorija u New Yorku, a često je gostovao u drugim američkim gradovima. U SAD-u je komponirao 9. simfoniju Iz Novoga svijeta, komorne skladbe (kvarteti, kvinteti, violinska sonatina), uvertire, te prepravio ranija djela, a 1895. napisao koncert za violončelo u h-molu. Ljeti iste godine prekinuo je ugovor i vratio se u Prag te postao nastavnikom kompozicije na konzervatoriju, a od 1901. i njegovim ravnateljem. Među njegove najpoznatije učenike ubrajaju se J. Suk, V. Novák i O. Nedbal. Posljednje godine života proveo je u sreći s obitelji, skladanju, primajući mnoga priznanja, među kojima i carsku zlatnu medalju, koju je prije njega među glazbenicima dobio samo J. Brahms. Pokopan je na praškome višehradskom groblju među češkim nacionalnim veličinama.
Dvořák se okušao na svim skladateljskim područjima. U svojim djelima udružio je respekt prema glazbi kasnih bečkih klasičara (Beethovena i Schuberta), zanimanje za onodobnu suvremenu glazbu (Wagner, Brahms) i prihvaćanje folklornog idioma (češkog/slavenskog, američkog). Za razliku od Smetane, tek je rijetko posezao za folklornim citatima. Opera ga je privlačila još od studentskih dana. Među uspješnija od 11 scenskih djela (neka su i prepravljana) ubrajaju se komična opera Kralj i ugljenar (Král a uhlíř) te lirska bajka Rusalka. Među sakralnim djelima često se izvode Requiem i Te eum. Međutim, najbolji skladateljski doprinos dao je na području instrumentalne glazbe: 9 simfonija (ističe se posljednja, Iz Novoga svijeta), solistički koncerti za glasovir, violinu, violončelo (posebice je popularan onaj za violončelo u h-molu) te simfonijske pjesme (posebice u zrelijoj dobi). Poput svojih uzora Beethovena i Schuberta, Dvořák je skladao brojna dua, trija, kvartete, kvintete za gudački ili klavirski ansambl te niz klavirskih komada. Vrhuncima svojeg opusa Dvořák spada među najpopularnije skladatelje kasnog romantizma.
