Država Slovenaca, Hrvata i Srba

Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS), nastala je u procesu raspada Austro-Ugarske Monarhije potkraj I. svjetskog rata. Obuhvaća razdoblje od objave Deklaracije Narodnoga vijeća SHS 19. X. 1918., odn. zaključaka Hrvatskoga sabora 29. X. 1918. do proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu 1. XII. 1918. Narodno vijeće SHS je 19. X. 1918., odbijajući ponudu cara i kralja Karla I. (IV.) o federalizaciji austrijskog dijela Monarhije, objavilo da »od ovog časa, opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa, preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike«. Narodno je vijeće nastupilo kao političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji su živjeli u jugoistočnim područjima Austro-Ugarske, odn. u skladu s tadašnjim političko-teritorijalnim podjelama, u Hrvatskoj i Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i ostalim krajevima jugozapadne Ugarske. Hrvatski sabor na sjednici od 29. X. 1918. donio je zaključak da se »svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrešavaju« te da »Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupaju u zajedničku narodnu suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi«. Hrvatski sabor donio je i zaključak da »kao predstavnik Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnog vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuju, da priznaje Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast«. Prema tomu, od polovice listopada 1918., bez obzira na međunarodni državno-pravni položaj Austro-Ugarske Monarhije, donosile su se odluke koje su u osnovi konstituirale posebnu državnu cjelinu – Državu SHS. Ona obuhvaća određeni teritorij i stanovništvo, a Narodno vijeće, izravno odn. preko postojećih ili novoimenovanih pokrajinskih/zemaljskih vlada, suvereno organizira vlast. Osnovni poslovi koji su stajali pred Narodnim vijećem, posebice pred njegovim Središnjim odborom i Predsjedništvom (A. Korošec, predsjednik, A. Pavelić st. i S. Pribićević, potpredsjednici, te S. Budisavljević, M. Drinković i I. Lorković, tajnici), bilo je uspostavljanje unutrašnjopolitičkog reda i stabilnosti, postizanje međunarodnog priznanja i prava sudjelovanja na mirovnim konferencijama te utvrđivanje modaliteta oblikovanja zajedničke države s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom. Unutarnje političke prilike bile su obilježene seljačkim pobunama i nasilnim oduzimanjem veleposjedničke zemlje, neplaćanjem poreza, problemima opskrbe stanovništva i prometnim teškoćama, zelenim kadrom i uopće vojnicima koji su dolazili s ratišta, lošom zdravstvenom situacijom. Opće prilike pogoršavalo je talijansko vojno zaposjednuće istočnojadranske obale kako bi se realizirala obećanja Londonskoga ugovora iz 1915. Narodno vijeće, odn. njegovi izaslanici preuzeli su mornaricu raspadajuće Austro-Ugarske, ali su je morali predati pobjedničkim savezničkim silama. Narodno vijeće nastojalo je organizirati i vojne postrojbe, upućivalo je pozive seljacima s obećanjima agrarne reforme, odobravalo tiskanje poštanskih maraka, slalo silama Antante note tražeći priznanje ili prosvjedujući protiv talijanskog posezenja prema hrvatskim i slovenskim prostorima. No glavni je zadatak bio utvrđivanje postupaka ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Osnovna politička opredjeljenja u Narodnome vijeću išla su od stajališta o brzom i bezuvjetnom ujedinjenju do stajališta o nužnosti postupnog ujedinjenja po točno utvrđenim prethodnim uvjetima. Ženevska deklaracija od 9. XI. 1918., što su je potpisali predsjednik Narodnoga vijeća A. Korošec, predsjednik Jugoslavenskog odbora A. Trumbić i predsjednik srbijanske kraljevske vlade N. Pašić, utvrđivala je oblike prijelaznog uređenja zajedničke države, koji su polazili od ravnopravnog položaja dvaju državnih bića. Ona, međutim, nije imala praktičnih posljedica, jer nije odgovarala zamislima pristaša nacionalnog unitarizma i državnog centralizma u Narodnome vijeću, a osobito krugovima oko Aleksandra Karađorđevića. U takvim okolnostima Središnji odbor Narodnoga Vijeća vodio je od 23. do 25. XI. 1918. opširnu raspravu o prijedlozima za način ujedinjenja. Odbijajući apel S. Radića da se u ujedinjenje ne srlja kao što guske srljaju u maglu, većina se odlučila za hitno ujedinjenje. Prihvaćeni su, doduše, i Naputci delegatima o uvjetima ujedinjenja, koji su sadržavali znatne federalističke elemente, ali su delegati u postupku ujedinjenja od njih uglavnom odustali. Proglašavanjem ujedinjenja »Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca«, kako je to proklamirao u odgovoru na adresu delegacije Narodnoga vijeća regent Kraljevine Srbije Aleksandar Karađorđević, prestala je postojati Država SHS.

Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16369>.