dramaturgija (grč. δραματουργία), izvorno, pisanje dramskih tekstova. Nakon institucionalizacije uloge dramaturga kao posebne funkcije kazališnog mehanizma u njemačkom kazalištu XVIII. st., riječ označuje i praktični udio u organizaciji scenskoga tkiva, ali i znanost o ustroju dramskoga djela, kakvu je u antičko doba začeo Aristotel svojom Poetikom, a u modernom značenju te riječi, nakon srodnih preskriptivnih razmišljanja Boileaua, D’Aubignaca i Riccobonija, utemeljio G. E. Lessing u djelu Hamburška dramaturgija (1769). U tome, teorijskom smislu dramaturgija proučava sastavnice i zakonitosti izgradnje dubinske strukture drame (tako npr. Tehnika drame G. Freytaga ili Dvije stotine tisuća dramskih situacija E. Souriaua) kao povijesno izmjenljiva književnog žanra. Ovisna o mijenama u kazališnim estetikama i specifičnim društveno-političkim te praktičnim okolnostima pojedinih izvedbenih poraba (mjesto odvijanja izvedbe, tip pozornice, glumci, odnos prema gledatelju), drama se kao žanr razvija i sukladno teorijskim naputcima s osloncima izvan samoga polja kazališne prakse, primjerice, sukladno ideološki utemeljenim izmjenama poimanja smisla i svrhe kazališne umjetnosti, kao što je to slučaj s Brechtovom poučnom epskom dramaturgijom. Suvremene dramaturgijske rasprave odcjepljuju se od dramskoga teksta kao jedinoga poprišta analize i posvećuju kompozicijskim načelima izvedbe, bez obzira na udio što ga u njoj zaprema riječ kao tek jedan, ne i nuždan, od mnogobrojnih znakovnih elemenata predstave.
