dionica.
1. U trgovačkom pravu, dio temeljnoga kapitala dioničkoga društva; korporacijski vrijednosni papir; skup članskih prava i obveza u dioničkom društvu koja pripadaju imatelju, dioničaru. Zbroj nominalnih iznosa svih dionica koje je izdalo neko dioničko društvo mora odgovarati njegovu temeljnom kapitalu. Nominalni iznos dionice ne treba izjednačavati s njezinom vrijednošću na tržištu, koja ovisi o ponudi i potražnji, općim gospodarskim kretanjima, poslovnim rezultatima dioničkoga društva itd. Nekim se dionicama trguje na burzi. Dionica je kao vrijednosni papir, zapravo, isprava o dionici. Dijelovi isprave o dionici su plašt, koji sadrži pobliže oznake kojima se dionica individualizira, kuponski arak, koji služi za naplatu dividende, i talon, na temelju kojega imatelj dionice ostvaruje pravo na nove kuponske arke. Isprave o dionicama ne moraju se izdavati, pa se tada dionice izdaju u nematerijaliziranom obliku i evidentiraju elektron. zapisom. Dionica može glasiti na ime i na donositelja. Dionica na ime prenosi se indosamentom ili ustupom (cesijom), a dionica na donositelja predajom (tradicijom). Ako nisu izdane isprave o dionicama, dionice se mogu prenositi samo ustupom. Prava iz dionice u pravilu ovise o ulogu dioničara u dioničko društvo; to su upravljačka (npr. pravo glasa u gl. skupštini) i imovinska prava (npr. pravo na dividendu). Dionice mogu biti povlaštene (kumulativne i participativne, daju njihovu imatelju posebna prava) i redovite (npr. prvenstveno pravo na naplatu dividende i sl.). Dionice koje daju ista prava čine rod dionica.
2. U glazbi, pojedini dio skladbe koju izvodi jedan ili više pjevača ili instrumentalista. (→ teorija glazbe)
3. U građevinarstvu, dio građevine, npr. ceste, željeznice, kanala i sličnoga, utvrđen radi organizacije projektiranja, građenja ili održavanja. Raspored i duljina dionica unaprijed se određuju definiranjem njihovih početnih i krajnih točaka (stacionaža).
