dijatonika (prema grč. διατονικός: koji se proteže kroz tonove), tonski sustav od sedam stupnjeva unutar oktave, svrstanih u cjelostepenskim i polustepenskim intervalima. Pod dijatonskim se ljestvicama u zapadnoj teoriji glazbe podrazumijevaju dva temeljna oblika niza: dur i mol.
U tzv. temperiranome tonskome sustavu, koji danas prevladava, osnovni je primjer durske dijatonske ljestvice C-dur (C-D-E-F-G-A-H-C). Tonovi C-D, D-E, F-G, G-A i A-H razdvojeni su cijelim stupnjem, a E-F i H-C s pola stupnja. Takav odnos intervala u kojem se razmak od pola stupnja nalazi između III. i IV. i VII. i VIII. stupnja ima svaka durska ljestvica te ona može započeti na bilo kojem tonu tonskoga sustava (tzv. kvintni i kvartni krug). Osnovni je primjer molske ljestvice tzv. prirodni a-mol (a-h-c-d-e-f-g-a), u kojem su tonovi a-h, c-d, d-e, f-g i g-a razdvojeni cijelim stupnjem, a e-f pola stupnja. Molska dijatonska ljestvica može imati i harmonijski oblik, u kojem je povišen sedmi stupanj (a-h-c-d-e-f-gis-a), te melodijski u kojem su u uzlaznom obliku povišeni VI. i VII. stupanj ljestvice (a-h-c-d-e-fis-gis-a), dok u silaznome ima oblik prirodne molske ljestvice.
Dijatonika je prevladala tek u baroku. Dotad su se u glazbi rabili crkveni modusi, poput suvremenih ljestvica također podijeljeni u dva tetrakorda. U srednjem vijeku i renesansi dominirao je tzv. heksakordalni ljestvični sustav koji je uspostavio Guido iz Arezza, dok je Henricus Glareanus u XVI. st. tradicionalnim crkvenim modusima dodao jonski (od C) i eolski (od a), koji odgovaraju suvremenim pojmovima dura i mola.
