facebook  twitter  Ispisi

Daničić, Đuro (pravo prezime Popović), hrvatski filolog srpskoga podrijetla (Novi Sad, Vojvodina, 4. IV. 1825 – Zagreb, 5. XI. 1882). Školovao se u rodnom gradu, Požunu i Pešti, a kada je pošao na pravne studije u Beč, ondje se pod utjecajem Karadžića i Miklošiča sasvim posvetio slavenskoj filologiji. Karadžiću je godinama bio znanstveni suradnik i pomagao mu da borbu za reformu srpskoga književnog jezika vodi na stručnoj razini onodobnoga jezikoslovlja. Od 1856. knjižničar i profesor u Beogradu, 1866. pozvan u Zagreb za tajnika Akademije u osnutku. Od 1873. bio je profesor na beogradskoj Velikoj školi, a 1877. vratio se u Zagreb i zasnovao rad na velikom akademijskom rječniku. Posve u Karadžićevu duhu zasnovao srpsku filologiju: gramatiku, povijesni rječnik i dijalektologiju. Trajnu vrijednost ima njegov prijevod Staroga zavjeta, koji je utjecao i na hrvatsku prevoditeljsku književnost. U povijesti hrvatskog jezikoslovlja odsudno je njegovo djelovanje kao tajnika Akademije, zasnivanje njezina rječnika i izdavanje njegova prvog sveska (1882) te utjecaj i autoritet pri stvaranju škole »hrvatskih vukovaca«. Time je u hrvatskom jezikoslovlju stekao posebne zasluge. Neprihvatljivo je što je iz rječnika izostavio kajkavsku književnost i razvoj hrvatskoga književnog jezika svojega doba te što je bitno pridonio tomu da se »vukovci« idejno posve odreknu jezične tradicije hrvatske književnosti ako se nije poklapala s Karadžićevim i njegovim shvaćanjima.

Ažurirano: 20.1.2014.
STRUKE: