struka(e):
Daničić, Đuro
hrvatski filolog srpskoga podrijetla
Rođen(a): Novi Sad, Vojvodina, 4. IV. 1825.
Umr(la)o: Zagreb, 5. XI. 1882.

Daničić, Đuro (pravo prezime Popović), hrvatski filolog srpskoga podrijetla (Novi Sad, Vojvodina, 4. IV. 1825Zagreb, 5. XI. 1882). Školovao se u rodnom gradu, Požunu i Pešti, a kada je pošao na pravne studije u Beč, ondje se pod utjecajem Vuka Karadžića i Franca Miklošiča sasvim posvetio slavenskoj filologiji. Karadžiću je godinama bio znanstveni suradnik i pomagao mu da borbu za reformu srpskoga književnog jezika vodi na stručnoj razini onodobnoga jezikoslovlja. Od 1856. knjižničar i profesor u Beogradu, 1866. pozvan u Zagreb za tajnika Akademije u osnutku. Od 1873. bio je profesor na beogradskoj Velikoj školi, a 1877. vratio se u Zagreb i pokrenuo rad na velikom akademijskom rječniku. Posve u Karadžićevu duhu utemeljio srpsku filologiju: gramatiku, povijesni rječnik i dijalektologiju. Trajnu vrijednost ima njegov prijevod Staroga zavjeta, koji je utjecao i na hrvatsku prevoditeljsku književnost. U povijesti hrvatskog jezikoslovlja odsudno je njegovo djelovanje kao tajnika Akademije, zasnivanje njezina rječnika i izdavanje njegova prvog sveska (1882) te utjecaj i autoritet pri stvaranju škole »hrvatskih vukovaca«. Time je u hrvatskom jezikoslovlju stekao posebne zasluge. Neprihvatljivo je što je iz rječnika izostavio kajkavsku književnost i razvoj hrvatskoga književnog jezika svojega doba te što je bitno pridonio tomu da se »vukovci« idejno posve odreknu jezične tradicije hrvatske književnosti ako se nije poklapala s Karadžićevim i njegovim shvaćanjima.

Citiranje:

Daničić, Đuro. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/danicic-djuro>.