Čang Kaj-šek (Chiang Kai-shek [čiaŋ kaišek], pinyin Jiang Jieshi [iaŋ ieši]), kineski general i političar (Xikou, Zhejiang, 31. X. 1887 – Taipei, 5. IV. 1975). Vojnu naobrazbu stekao je na Carskoj vojnoj akademiji u Baodingu i u Japanu te je služio u japanskoj vojsci 1909–11. Povezavši se s kineskim republikanskim nacionalistima, 1911. vratio se u Kinu, sudjelovao u nacionalnoj revoluciji i sljedeće godine bio među osnivačima Kuomintanga. Postavši bliski suradnik Sun Jat-sena, od 1916. bio je na zapovjednim dužnostima kuomintanške vojske (Nacionalne revolucionarne armije). Pošto je početkom 1923. imenovan za načelnika stožera te vojske, boravio je u Sovjetskom Savezu te je nakon povratka u Kinu postao i zapovjednik Vojne akademije Huangpu (Whampoa), ustrojivši trupe po sovjetskom modelu. Nakon Sun Jat-senove smrti 1925., postao je vrhovni zapovjednik kuomintanške vojske, a 1926. i vođa Kuomintanga (do 1927. i ponovno od 1936. do smrti). Uspješnim pohodima protiv pokrajinskih vojnih guvernera 1925–30., prvo na jugu, a potom na sjeveru zemlje (1928. zauzeo je Peking), ujedinio je gotovo cijelu Kinu pod kuomintanškom vlašću. Ujedno se 1927. u Shanghaiju i velikim gradovima obračunao s komunistima (s kojima je Kuomintang do tada surađivao) te je sljedeće godine uspostavio, uz potporu zemljoposjedničkih i financijskih krugova, novu vladu u Nanjingu; kao predsjednik tzv. Nacionalne vlade 1928–31. bio je šef države, a 1930–31., 1935–38. te 1939–45. i premijer. Usprkos svojem antikomunizmu, u vanjskoj je politici zadržao dobre odnose sa Sovjetskim Savezom te okončao mnoge povlastice zapadnih sila u kineskim lukama. Inicirao je program društvene i gospodarske modernizacije, a 1934. obnovio je konfucijanstvo kao državnu doktrinu, s ciljem osnaživanja jedinstva države. Suočen s japanskim osvajanjem Mandžurije 1931., iako je bio prisiljen dati ostavku na položaj predsjednika tzv. Nacionalne vlade i premijera, ostao je vojni zapovjednik (1935. dobio je naslov generalisimusa) i ključna kineska politička figura te se odlučio na izbjegavanje otvorenog rata s Japanom, dajući prednost pobjedi nad komunistima koji su zadržali utjecaj u ruralnim područjima i protiv kojih je 1930–35. vodio šest neuspjelih pohoda. Široko nezadovoljstvo njegovom pasivnošću prema japanskoj agresiji raslo je pa ga je u prosincu 1936. zarobio njegov general Zhang Xueliang te je Čang oslobođen (zahvaljujući i Staljinovoj intervenciji) tek pošto je pristao na suradnju s komunistima radi obrane Kine. Kada je Japan 1937. započeo opći napad na Kinu, njegova vojska nije uspjela obraniti Shanghai, Nanjing i većinu istočne Kine (vladu je preselio u Chongqing), ali je iscrpljivanjem protivnika onemogućio japansko osvajanje cijele Kine, iako je njegova taktika tzv. spaljene zemlje rezultirala i velikim brojem kineskih žrtava. Nakon 1938. izbjegavao je veće protujapanske ofenzive i ograničavao se na manji otpor smatrajući, nakon ulaska SAD-a u II. svjetski rat, da će američka pobjeda nad Japanom dovesti i do oslobođenja Kine. Takva je politika, međutim, uz raširenu korupciju članova njegove vlade, dovela do pada njegove popularnosti u korist komunista koji su se aktivno borili protiv japanske vojske. Ipak, zahvaljujući značaju Kine, postao je 1942. zapovjednik svih savezničkih snaga na kineskom bojištu. Ponovno predsjednik tzv. Nacionalne vlade (šef države) od 1943., odnosno predsjednik republike 1948–49., sudjelovao je 1943. na Kairskoj konferenciji (s Winstonom Churchillom i Franklinom D. Rooseveltom) i uspio Kini izboriti stalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a 1945. Nakon završetka II. svjetskog rata, 1946. je ponovno izbio građanski rat Kuomintanga i komunista u kojem je Čang, nakon početnih uspjeha, izgubivši postupno i američku potporu, od 1948. bio prisiljen na neprestano povlačenje te je u konačnici potpuno poražen pa se 1949. s preostalim trupama povukao na Taiwan (Formozu), gdje je od 1950. do smrti bio šef države (s titulom predsjednika Republike Kine, reizabran 1954., 1960., 1966. i 1972), smatrajući se legitimnim predstavnikom cijele Kine. Ondje je, proglasivši izvanredno stanje, uspostavio diktaturu koju je od 1960-ih ublažio u umjereniji autoritarni režim te proveo agrarnu reformu i inicirao gospodarski razvoj s važnom ulogom države. Taiwan je pod njegovim vodstvom dobivao znatnu američku financijsku i vojnu pomoć, ali se 1970-ih suočio s gubitkom mjesta u Vijeću sigurnosti (u korist NR Kine) te početkom normalizacije odnosa NR Kine i SAD-a.
