struka(e):
vidi još:  Krležijana
Chateaubriand, François René de
francuski pisac i diplomat
Rođen(a): Saint-Malo, 4. IX. 1768.
Umr(la)o: Pariz, 4. VII. 1848.

Chateaubriand [šatobʀijᾶ'], François René de, francuski pisac i diplomat (Saint-Malo, 4. IX. 1768Pariz, 4. VII. 1848). Najmlađi potomak aristokratske bretonske obitelji, osamljeno djetinjstvo provodio u dvorcu Combourg, kao mladić boravio na dvoru Luja XVI., za revolucije (1791) otišao u Ameriku. Nakon povratka u Francusku pridružio se vojsci rojalista: ranjen, sklonio se na otok Jersey, a odatle u London. Ozlojeđen događajima u Francuskoj kritizirao revolucionarne metode u Eseju o revolucijama (Essai sur les révolutions, 1797). Napoleon mu je dopustio povratak u zemlju i povjerio diplomatske dužnosti, koje je Chateaubriand obavljao do 1804., kada je predao ostavku. Za restauracije je ponovno bio vrlo djelatan u političkom životu; puno je putovao, neko je vrijeme bio ministar vanjskih poslova pa veleposlanik u Berlinu, Londonu i Rimu. Chateaubriand je svojedobno bio podjednako slavan kao političar i kao pisac; danas se smatra začetnikom romantizma u Francuskoj. Opus mu je sprega lirskoga, meditativnoga, intimističkoga s politički i vjerski motiviranim nadahnućem. Na razmeđu dviju povijesnih razdoblja, iako konzervativac i legitimist, on ipak nije bio nesklon demokratskim tečevinama: u starosti je zastupao ljudska prava i ustavnu monarhiju, približavao se republikancima. Revoluciju je osuđivao zbog terora i totalitarizma, ali nije bio protivnik novih ideja kao što su pravo glasa i sloboda tiska. U opsežnom djelu Duh kršćanstva (Le Génie du christianisme, 1802), koje sadržava i prve francuske romantičke pripovijesti Atala (1801) i René (1802), Chateaubriand izražava osjećaj melankolije i »svjetske boli« kao osobne i zajedničke krize; istodobno odbacuje urbanu utopiju mehanicističke građanske civilizacije na pomolu, kao i civilizaciju tzv. prirodnoga života, za koju smatra da bez blagotvornog utjecaja vjere može prijeći u čisto divljaštvo (Les Natchez, 1826).

Vrstan stilist, lucidan i lirski tankoćutan, romantičarski patetičan i narcisoidan, Chateaubriand je tvorac pjesničkoga govora koji sintetizira poeziju, prozu i esej, privatno i povijesno. Po uzoru na Rousseaua nalazi u prirodi izvor najtananijih čuvstava i najčistije poezije. Njegova obrana vjere počiva više na povijesnim nego na metafizičkim temeljima: u kršćanstvu vidi najdulju kulturnu tradiciju i iskonski ćudoredni poredak (Mučenici – Les Martyrs, 1809). Danas su mu najčitaniji Zagrobni memoari (Les Mémoires d’outre-tombe, 1849–50); u njima je dugi niz godina tematizirao i stilizirao vlastiti buran život i svoje doba u mješavini zbilje i fikcije, sjećanja, svjedočanstva i poze.

Citiranje:

Chateaubriand, François René de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/chateaubriand-francois-rene-de>.