Cesarec, August, hrvatski književnik i publicist (Zagreb, 4. XII. 1893 – Zagreb, 17. ili 18. VII. 1941). Već kao gimnazijalac pridružio se socijaldemokratskom pokretu, sudjelovao u atentatu na komesara Cuvaja, I. svjetski rat proveo kao vojnik u Srbiji. Pristaša Listopadske revolucije, političko rješenje za južnoslavenske narode vidio je u federalizmu i socijalizmu. S Krležom je 1919. pokrenuo časopis Plamen. Više puta bio je uhićivan i zatvaran. U Moskvi je 1922. sudjelovao na kongresu Komunističke internacionale, 1934. na kongresu Saveza sovjetskih pisaca, 1937. uključio se u Španjolski građanski rat na strani republikanaca. U ožujku 1941. je uhićen i zatočen u Kerestincu kraj Samobora; nakon neuspjela bijega strijeljan.
Pisao je pjesme, novele, romane, drame, putopise te studije, članke i polemike o socijalnim, političkim i povijesnim te književnim, psihološkim i drugim problemima. Prevodio je djela M. Gorkoga, V. Hugoa, E. Zole. Prva mu je knjiga bila ekspresionistička pjesnička zbirka Stihovi (1919). Većinu novela objavio je u knjigama Sudite me (1925), Za novim putem (1926), Izraelov izlazak i druge legende (1938) i Novele (1939). U ekspresionističkim novelama, uglavnom autobiografskima, nastalima 1919–24., dao je kritiku društvene stvarnosti i očitovao put vlastitoga političkog sazrijevanja. Moralno ozdravljenje društva nalazio je u socijalnoj revoluciji, a time je – s Krležom i drugim tzv. lijevim piscima – hrvatsku književnost vezao uz revolucionarnu europsku avangardu. Od 1925. priklonio se realističkoj koncepciji književnosti, a zbog monarhističke diktature 1929. pribjegao je alegorijskom obliku pisanja (ciklus legendi). Prihvativši Adlerov individualizam korigiran socijalnošću, Cesarec podvrgava sociopsihološkoj analizi sudbine malih junaka iz gradske sredine i malograđanštinu (Tonkina jedina ljubav, 1931). – Nakon nekoliko početničkih romana (Bijeli lutalac, 1982; Krist i Juda, 1982; Ćuk u njenome duplju, 1926; Majka božja bistrička, 1955) u kojima se očituju odjeci ekspresionističke poetike, u Carevoj kraljevini (1925) dao je sliku našega predratnoga, u Zlatnom mladiću (1928) poratnoga društva, a u Bjeguncima (1934), po vlastitim riječima, »prikazuje sukob između papirnatih fraza i nastojanja mladih da stvore bolju budućnost«. – Zarana se okušao i u drami (Otkriće, 1919; Krčma »Široko grlo«, 1921), no uspjeh je postigao povijesnom dramom Sinu domovine (1940) u kojoj je tematizirao život E. Kvaternika služeći se dokumentarnom građom o Rakovičkoj buni. – Putopisnim knjigama (Današnja Rusija, 1937; Španjolski susreti, 1938; Putovanja po Sovjetskom Savezu, 1940) i novinskim impresijama s puta po SSSR-u i Italiji Cesarec je obogatio i nacionalni putopis. – Plod su njegove publicističke djelatnosti knjige Stjepan Radić i republika (1925) i Psihoanaliza i individualna psihologija (1932) kao i mnoge rasprave, članci i polemike o nacionalnim, socijalnim i kulturnim pitanjima. Tumačio je, među ostalim, povijesno značenje hrvatskog pokreta s Radićem na čelu, upozoravao na srpski hegemonizam, upućivao na važnost revolucionarnog saveza radništva i seljaštva te raščlanjivao federalizam kao prijelazni oblik k potpunomu jedinstvu nacije. Među prvima u nas pisao je o ruskoj avangardi, o Adlerovoj individualnoj psihologiji i o filmu.
