aklamacija (lat. acclamatio: povici, klicanje).
1. Opći pristanak glasnim odobravanjem ili klicanjem. Aklamacijski izbori način su izbora neke osobe, kolegijalnog organa, akta ili odluke bez službenog prebrojavanja glasova. Takva se vrsta izbora izražava glasnim odobravanjem, dizanjem ruku, izvikivanjem imena kandidata ili upotrebom osobitih simbola, a koristi se u prilikama kada se očekuje prihvaćanje odluke bez protivljenja. Aklamacija je katkad sinonim za jednodušnost i jednoglasnost.
2. U bizantskoj svjetovnoj glazbi, kratka, svečana pozdravna skladba, obično za dvije skupine pjevača i instrumentalnu pratnju, koja se izvodila u čast caru, a zatim i drugim dostojanstvenicima pri njihovu nastupu u javnosti. Takve pozdravne aklamacije, sa značenjem »na mnogaja ljeta«, ušle su poslije u liturgiju Istočne crkve i održale se do danas. U Zapadnu crkvu načelo aklamacije presađeno je u oblicima skupnog uzvikivanja amen ili aleluja kojima puk prekida svećenikovo čitanje molitve. U kasnom srednjem vijeku bio je raširen poseban oblik svečanih aklamacija laudes regiae, koje su se pjevale u čast papi te crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima. U Zadru su se one pjevale približno od 1107 (u čast pape Paskala, kralja Kolomana i dr.) sve do 1918., a u Dubrovniku od 1192. do propasti Republike.
