Lazarević, Laza, srpski književnik (Šabac, 13. V. 1851 – Beograd, 10. I. 1891). Završio studij prava u Beogradu (1871), potom i studij medicine u Berlinu (1879), gdje se upoznao s V. Jagićem. Radio kao liječnik u Beogradu. Pod utjecajem usmene književnosti i ruskih realista, pisao je pripovijetke s tematikom društvenih promjena srpskoga patrijarhalnoga sela u posljednjim desetljećima XIX. stoljeća. Od 1879. do 1889. objavio je u časopisima Srpska zora, Slovinac i Otadžbina devet pripovijedaka, koje se odlikuju skladnom kompozicijom i psihološki motiviranim likovima (Prvi put s ocem na jutrenje, Školska ikona, U dobri čas hajduci, Na bunaru, Verter, Sve će to narod pozlatiti), te ostavio nekoliko nedovršenih novela. Smatra se začetnikom srpske psihološke novelistike.