Bojić, Milutin, srpski književnik (Beograd, 7. V. 1892 – Solun, 8. XI. 1917). Apsolvirao 1914. na beogradskom Filozofskom fakultetu. Sudionik balkanskih ratova, podlegao tuberkulozi za Prvoga svjetskoga rata. Pisao članke, književne osvrte i kazališne kritike; afirmirao se kao pjesnik i dramatičar (povijesna drama Kraljeva jesen, 1912; prva zbirka Pesme, 1914). Za života objavio manji dio (ep Kain, 1915; Pesme bola i ponosa, 1917) razmjerno opsežnoga opusa (posmrtno Soneti, 1922; Pesme i drame, 1927; Sabrana dela, 1978). Nastavljač epske i dramske tradicije srpskoga romantizma, u novije doba cijenjen je i kao pjesnik istančane, modernističke liričnosti. Težio je izraziti ratnu traumu kojoj je svjedočio (poema Plava grobnica). U dramama (trilogija Despotova kruna, socijalne drame Lanci i Gospođa Olga), pristavši uza modernije dramske poetike, uporište nalazi u komičkim i ironijskim postupcima.