Kant-Laplaceova hipoteza

Kant-Laplaceova hipoteza [~ lapla's~] (nebularna hipoteza), zajednički naziv za prve rasprave iz XVIII. stoljeća o nastanku Sunčeva sustava iz oblaka tvari koji je lebdio u svemiru. Prema zamisli Immanuela Kanta objavljenoj u djelu Opća povijest prirode i teorija neba (Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1755), hladni oblak prašine stezao se zbog vlastite privlačne gravitacijske sile i pritom se počeo vrtjeti. Prvu matematički obrazloženu nebularnu teoriju postavio je Pierre Simon de Laplace u djelima Sustav svijeta (Exposition du système du monde, 1796) i Nebeska mehanika (Mécanique Celeste, 1799–1825). Prasunce je zamislio kao užarenu maglicu koja se vrti. Pretpostavio je da se vrtnja ubrzavala kako se maglica stezala te da su se vanjski dijelovi maglice zbog velike centrifugalne sile odvajali u obliku prstenova, hladili i udaljavali od središta. Od prstenova su nastajali planeti, a njihovi su sateliti nastajali jednakim procesom pri ubrzavanju vrtnje planeta. Pretpostavio je da su udaljeniji planeti stariji od planeta bližih Suncu. Opažena gibanja Saturnovih satelita i prstena bila su u skladu s Laplaceovom hipotezom, ali je kutna količina gibanja Sunca bila manja od očekivane tj. prema Laplaceovoj hipotezi Sunce bi se trebalo vrtjeti znatno brže.