cvijet (latinski flos), specifična reproduktivna struktura u kritosjemenjača, vršni dio izdanka koji nosi muške i ženske spolne organe te metamorfozirane listove za zaštitu i privlačenje oprašivača. U pravilu, karakteristični dvospolni cvijet ima sterilne lapove i latice te fertilne prašnike i plodne listove (tučak); svi se nalaze na istom izdanku kojega definira pricvjetni list (brakteja). Sterilni dijelovi cvijeta zajedno čine njegovo ocvijeće (perianthium). Cvjetište je kratka os cvijeta, za koju su prirasli svi ostali njegovi dijelovi. Uloga je cvijeta stvaranje muških i ženskih spolnih stanica, oplodnja i stvaranje sjemena.
Cvjetovi su prema vegetativnim dijelovima biljaka redovito jasno omeđeni kao posebne morfološke cjeline. Najpotpunijom građom i najvećom raznolikošću ističu se cvjetovi kritosjemenjača. Oni imaju redovito pravilan oblik i definiranu simetriju u odnosu na glavnu os biljke, pa su najčešće aktinomorfni, odnosno polisimetrični (mogu se s više ravnina podijeliti u po dva simetrična dijela, npr. mak) ili su zigomorfni, odn. monosimetrični (imaju samo jednu ravninu simetrije, npr. leptirnjače), rjeđe su bilateralni ili disimetrični (s dvjema ravninama simetrije, npr. srdašca), a samo iznimno asimetrični ili nesimetrični (kana).
Jedna je od važnih značajki pravoga cvijeta spolni dimorfizam, koji se vidi u građi i funkciji prašnika kao muških spolnih organa i plodnih listova kao ženskih. Tipičan cvijet kritosjemenjača dvospolan je (monoklinski ili hermafroditski), tj. sadržava i muške i ženske organe. Rjeđi su u tih biljaka jednospolni (diklinski) cvjetovi, koji se nazivaju muški ili prašnički ako imaju samo prašnike, a ženski ili plodni ako imaju samo plodne listove (tučkove). Biljke s jednospolnim cvjetovima mogu biti jednodomne (monecične), kada se na istoj jedinki (individuumu) razvijaju i muški i ženski cvjetovi (npr. kukuruz, bukva, hrast), ili dvodomne (diecične), kada se na jednim jedinkama razvijaju samo muški cvjetovi, a na drugima samo ženski (npr. vrba, topola, golesak). U većine kritosjemenjača svi dijelovi cvijeta čine određen broj krugova ili ciklusa (pršljena); takvi se cvjetovi nazivaju cikličnima i sastoje se najčešće od četiri ili pet ciklusa (tetraciklični ili pentaciklični); rjeđi su u tih biljaka aciklični cvjetovi, kojima su dijelovi smješteni na cvjetištu zavojito (spiralno, npr. magnolija) ili hemiciklični ako su neki dijelovi poredani u pršljenima, a neki spiralno.
Cvjetište (receptaculum) u cvijetu kritosjemenjača najčešće je kratko; ravno je, izbočeno ili izdubeno. O obliku cvjetišta ovisan je položaj ostalih dijelova cvijeta na njemu. – Ocvijeće ili perijant (perianthium) zaštićuje kao vanjski ovoj ostale dijelove cvijeta, a različitim živim bojama i mirisima primamljuje oprašivače cvjetova (→ oprašivanje). Često su svi listići ocvijeća oblikom, veličinom i bojom međusobno jednaki, što se naziva perigon (npr. tulipan). Češće je ocvijeće razlučeno u vanjsku, najčešće zelenu, čašku (calyx), koja je sastavljena od lapova (sepala), i unutarnji vjenčić (corrolla), koji je redovito sastavljen od živo obojenih latica (petala). Listići ocvijeća (perigona, čaške, vjenčića) mogu biti odvojeni jedan od drugoga ili međusobno srasli. Prašnici (stamina) imaju u različitih skupina kritosjemenjača različitu građu i oblik. Najčešće je prašnik sastavljen od dvaju glavnih dijelova: od tankoga drška ili niti (filamentum) i obično znatno deblje prašnice ili antere (anthera). Dršci su prašnika različite debljine i duljine, a ima i sjedećih prašnika, bez drška. Antera je sastavljena od dviju polutki ili teka (thecae), koje su međusobno vezane konektivom. Pojedina teka ima u sebi najčešće dvije peludnice ili polenovnice. U peludnicama se razvija pelud ili polen (pollen). Peludna su zrnca najčešće eliptična ili okrugla, a njihova se stijenka sastoji od dviju opni: unutarnje, tanke i nježne intine, i vanjske, debele i čvrste eksine, koja ima na površini raznolična zadebljanja u obliku bodljika, bradavica i bora. Kad se zrele peludnice otvore, iz njih izlaze peludna zrnca u obliku prašine (to je važno u prvom redu za biljke koje se oprašuju vjetrom) ili pak tako da veći broj njih ostane slijepljen (često u biljaka koje se oprašuju kukcima). Ženski dio dvospolnoga cvijeta kritosjemenjača čine plodni ili karpelni listovi, koji tvore na placentama sjemene zametke (ovula) iz kojih se nakon oplodnje razvijaju sjemenke. Za razliku od golosjemenjača, plodni listovi cvjetova kritosjemenjača redovito su srasli u zatvorene tučkove (pistillum). U plodnici (ovarium), donjem, najširem dijelu tučka, nalaze se zatvoreni sjemeni zametci, jedan ili više njih. Na gornjem je dijelu tučka njuška (stigma), koja pri oprašivanju prihvaća pelud. Njuške različitih skupina kritosjemenjača različita su oblika, na površini su bradavičaste, dlakave, rasperjane ili sluzasto ljepljive. Njušku i plodnicu često veže vrat (stylus) koji ima većinom oblik tankog drška. Funkcija mu je dovođenje njuške u položaj povoljan za oprašivanje te provođenje i prehrana polenove mješinice u procesu oplodnje. Broj tučkova u cvijetu i njihova građa ovisi o broju plodnih listova koji zajedno čine ginecej. Ako se ginecej sastoji samo od jednoga plodnog lista, kao npr. u mahunarki, onda se u cvijetu nalazi samo jedan tučak. Ako je ginecej sastavljen od većega broja plodnih listova, onda ili svaki plodni list tvori zaseban tučak (ginecej je apokarpan) ili su pak svi plodni listovi srasli u jedan tučak (ginecej je sinkarpan). Plodnica sinkarpnoga gineceja često je razdijeljena na više pretinaca (septa), a smještena je na cvjetištu tako da može biti nadrasla, obrasla ili podrasla. Nadrasle plodnice na izbočenom ili ravnom cvjetištu stoje iznad ostalih dijelova cvijeta ili u istoj visini s njima (hipoginski cvijet, npr. mak, lan, ljubica). Obrasle su plodnice smještene na dnu izdubenog cvjetišta, ali s njime nisu srasle (periginski cvijet, npr. trešnja). Podrasle su plodnice smještene također u izdubenom cvjetištu i s njim su potpuno srasle (epiginski cvijet, npr. kaćuni). Sjemeni zametci smješteni su unutar plodnice. Glavni je dio sjemenoga zametka njegovo središnje staničje, koje se naziva nucel (nucellus). Za placentu plodnice pričvršćen je sjemeni zametak drškom koji se naziva funikul (funiculus). Iz dna (chalaza) nucela izlaze jedan ili dva ovoja (integumenta). Oni obavijaju cijeli nucel, a na vrhu ostavljaju mali otvor (mikropilu), koji omogućuje pristup peludne mješinice do nucela. Tijekom dozrijevanja sjemenoga zametka razvija se unutar nucela embrionska ili zametna vrećica.
Cvjetovi golosjemenjača razlikuju se od cvjetova kritosjemenjača nizom obilježja koja pokazuju evolucijski starija svojstva. Oni su (u suvremenih predstavnika) uvijek jednospolni, razvijeni u obliku resa ili češera, i nemaju živih boja. Oprašuju se redovito vjetrom. Muški se cvjetovi golosjemenjača, jednogodišnji muški češeri, sastoje od određenog (ponekad velikog) broja ljuskastih ili štitastih prašničkih listova, koji na donjoj strani nose veći i neodređen broj polenovnica. Ženski su cvjetovi sakupljeni u višegodišnje cvatove (češere) sastavljene od ljuskastih ili štitastih plodnih listova, a imaju na sebi većinom po dva sjemena zametka, koji leže na otvorenim plodnim ljuskama, pa polenova zrnca pri oprašivanju padaju izravno na mikropile sjemenih zametaka.
